„Pogled vredan uzdaha“. Tako glasi slogan Turističke organizacije Valjeva i, vjerujte mi na riječ, nije pretjeran! Očekivati je da grad od oko 60.000 stanovnika nudi mnogo zanimljivog, ali Valjevo nudi mnogo više od većine gradova njegove veličine koje sam dosad posjetio.

Počet ću, međutim, od nečeg od čega nikad nigdje nisam počeo i što ne izaziva uzdahe nego nevjericu i smijeh. Naime, nikad nigdje nisam naišao na ovoliko ugostiteljskih objekata zanimljivih imena, a na prvom mjestu je caffe „Kod lažog svedoka“. Nalazi se, gdje bi drugo, kod zgrade Višeg suda, a firma kafića gleda u ploče s imenima petero odvjetnika. U starom dijelu grada, zvanom Tešnjar, jedan lokal se zove „Raskućin“, što je jasna aluzija na „Ludog monaha“ Grigorija Raspućina, ali i na vlastiti (prazan) džep i novčanik. Blizu su, u istoj ulici, i „Još po jedno“, s čašom piva na kraju natpisa, te „Rakija bar“, a tek koji metar dalje i „Mehana“. Nisu za podcijeniti ni „Hemingway“ ili „Venecija D“, ali su prije nabrojani nazivi baš posebni.

Šutjet ću o tome koji od navedenih objekata rade, a čija vrata su zatvorena. U Tešnjaru, kvartu na desnoj obali Kolubare, središtu nekadašnjeg valjevskog zanatstva, koji je više nalik muzejskoj postavci nego stvarnom dijelu živahnog grada kao što je Valjevo, brojne male zanatske radnje davno su umrle i polako trunu. Ima ih doista originalnih, primjerice dvije voskarske, tašnarska ili „krojačka radnja narodnog odela“, s čije firme gleda mladac u opancima i tradicionalnoj srpskoj narodnoj nošnji. Mjesta se našlo i za „sarajevski ćevap“, a svojevrstan vremeplov upotpunjavaju ćepenci, na kojima se, podobro oštećenim, umjesto kakvog zanatlijskog čuda s plakata nude dva hodočašća u manastir Tumane, prepodobnom Zosimu i Jakovu Tumanskom.

M.J. | Bljesak.info / Kafić kod Višeg suda zove se...

Tešnjar je nekad je, prije dva vijeka, sa gotovo 200 zanatskih radnji i dućana, bio oličenje svakodnevne živosti grada, koji se i rađao oko njega. Na to upućuje povelik broj fasada i arhitektonskih rješenja s, primjerice, pilastrima i horizontalnim vijencima koji su poprilično nalik filmskim kulisama, kao i brojna unutarnja dvorišta, nekad namijenjena za skladištenje robe i smještaj konjskih karavana. Danas je, oronuo i onemoćao, takoreći na izdisaju, a kvrgava kaldrma željna je koraka Valjevčana. Donekle živne samo u kolovozu, kada, za „Tešnjarskih večeri“, nahrupe glumci, pisci, slikari kipari i drugi umjetnici, a mimo toga samo na spoju s novom čaršijom i spomenikom ubijenim u događaju iz 1804., poznatom kao Sječa knezova. Ukratko: četvorica janjičarskih dahija su svrgli, što bi se danas reklo, „legalnu vlast“ i zavele užasan teror, pa su Srbi u valjevskoj nahiji odlučili podići ustanak. Ilija Birčanin i Aleksa Nenadović bili su vođe srpskih glavara koji su, zajedno s još sedamdesetak uglednika, ne samo narodnih knezova nego čak i svećenika, pohvatani i pobijeni prije nego li je ustanak započeo, i to upravo ovdje, gdje sad stoji mali piramidalni spomenik ispisan čudno izvedenim slovima. Sječa knezova dovela je do Prvog srpskog ustanka, a i dahije su na kraju završili obezglavljeni.

Blizu je i Narodni muzej, ali u tjednu postoji i onaj dan kad je većina muzeja zatvorena, a to je baš ovaj. Čovjek na porti ipak otvara vrata za ono što je, preko plakata na ulici, i „poslalo poziv“, a to je izložba „S obramicom niz put“. Obramica ili obramevca je – sjećaju je se tek neki od onih iz kategorije 50+, a mlađi je mogu vidjeti samo još na ovakvim mjestima – drvena motka svijena pod blagim lukom s urezima ili metalnim kukama na oba kraja u koje su se kačile kante s vodom i drugi manji teret. Sredina se stavi na rame i tako se pravilno raspoređen teret nosi. Originalna ideja o predstavljanju jedne tako „nevažne“ stvarčice potkrijepljena je lijepom zbirkom odreda izrezbarenih i na druge načine ukrašenih obramica i starim fotografijama njena korištenja.

Muzej je inače smješten u dopadljivom zdanju Stare gimnazije, podignute 1870., dok se u arhitekturi na vanjski izgled polagalo mnogo. Ispred njega stražare Ilija Birčanin i Aleksa Nenadović, oba zagledana nekud nikud, prvi s kapom i duuugim brcima što mu se spuštaju gotovo do prsa, drugi gologlav, brkova uzvijenih „uzbrdo“.

Službeno su dio muzeja još dva objekta, Muselimov konak i Kula Nenadovića, danas, nažalost, također pod ključem. Za svih ovih putopisnih godina vidjeh po Srbiji barem 7-8 malih muzeja vezanih za pojedine bune, kao i za Prvi i Drugi srpski ustanak, pa bih rado i postavku u Muselimovom konaku, inače najstarijem sačuvanom objektu u Valjevu, sagrađenom u 18. stoljeću. I da nije objašnjeno na tablama, odmah bih, po orijentalnom arhitektonskom slogu, shvatio o čemu je riječ. Inače su upravo u podrumu konaka bili zatočeni Ilija Birčanin i Aleksa Nenadović: svoj grad, nebo i dan posljednji put su, okovani teškim bukagijama, gledali na kratkom potezu između konaka i gubilišta.

M.J. | Bljesak.info / Kula Nenadovića

Tek malo mlađa je, podignuta u proljeće 1813., Kula Nenadovića, smještena izvan središta grada. Podigao ju je potkraj Prvog srpskog ustanka, naivno povjerovavši da je Srbija konačno „prodisala“ pod osmanskim zulumom, Aleksin sin Jakov Nenadović, ali su Turci mislili drugačije i zaposjeli je iste godine, pretvorivši je – tako to biva kad se stvari okrenu „naizvrat“ – u zatvor, dabome za pobunjene Srbe. Budući da je postala „neprijateljski objekt“, ustanici su je dvije godine kasnije, prethodno oslobodivši zatočene sunarodnjake, zapalili, a obnovit će je tek knjaz Miloš Obrenović 1836., iste godine kad je Jakov preselio na bolji svijet. Danas kula, barem meni, što zbog ukupnog izgleda, što zbog izdvojenosti od drugih zgrada, što zbog položaja na brdašcu, najljepša slika u Valjevu i valjevskom kraju.

Kad sam već kod Nenadovića, a vjerujem da ih ne treba posebno predstavljati, ima ih u barem 5-6 putopisa iz Srbije, svratit ću i do Aleksinog sina i Jakovljevog brata, prote Mateje, vojvode iz Prvog srpskog ustanka i predsjednika Praviteljstvujuščeg Sovjeta. Umanjenu inačicu ovdašnjeg masivnog spomenika, smještenog između zgrada Osnovnog i Višeg suda, vidjeh u rodnoj mu Brankovini. Iako svećeno lice, nije se libio uzeti mač i krenuti pred vojskom, a ni osobno organizirati – danas bi to mediji nazvali tako nekako – šverc oružja za ustanike iz vječito protuturski nastrojenih Rusije i Austrije. Moglo bi se o proti Mateji nadugo i naširoko, ali, rekoh već, nema potrebe. Ja mu jedino zamjeram što središnji organ ustaničke vlasti, onaj famozni Praviteljstvujušči Sovjet, nije nazvao jednostavnije, svaki put se preznojim dok poredam slova :)

Valjevo je, i da nema već spomenutih, puno svakojakih drugih spomenika. Najbolje mjesto, na zelenom otočiću u najstrožem centru, u pješačkoj zoni, dobio je još jedan koga nema potrebe puno predstavljati, vojvoda Živojin Mišić, zapovjednik Prve armije u Kolubarskoj bitci i načelnik Glavnog štaba srpske vojske za proboja Solunskog fronta, vjerojatno najistaknutiji srpski vojskovođa potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Oko spomenika naredani panoi s podacima i ilustracijama o vladiki Nikolaju Velimiroviću.

Čast vojvodi Mišiću i vladiki Nikolaju, ali ovakvim kao ja puno više znači spomenik Desanki Maksimović. Naravno da se i za Desanku našlo mjesta u pješačkoj zoni, a ovo je – danas ih ima i sim i tam – prvi spomenik koji joj je podignut, i to 1990., dakle za života. Svugdje se bilježi da Pjesnikinja i nije bila baš oduševljena, spomenici se ipak podižu pokojnicima, mada baš i ne znam kako bi izgledalo kad se buni neko ko broji 92 godine, a toliko ih je Desanka imala kad je Matija Bećković otkrio spomenik. Na stranu sve to, ali mi Desanka, a pregledao sam joj život od rođenja do smrti, eno ga u putopisu iz Brankovine, baš i ne sliči na samu sebe. Dio grada na kome se nalazi spomenik nazvan je Desankinim vencom, a vojvoda Mišić je na svom trgu; ta dva mjesta, „zalijepljena“ za Ulicu kneza Miloša, čine najuže središte Valjeva.

M.J. | Bljesak.info / Desanka

Vuk Karadžić spomenik je također dobio u vlastitoj ulici. Djeluje malo zbunjeno, a brci mu, još duži od Birčaninovih, prijete da, makar je davno umro, jednog dana postane zguren kao Pele iz „Đekne“ :) I svi su mi navedeni „normalni“, neki gotovo mramorna ili brončana preslika samih sebe; drugačiji od svih je Milovan Glišić, od mnogih slavljen kao tvorac srpske realističke pripovjetke, rođen 1847. u valjevskom selu Gradac, a umro 1908. u nekom dalekom i tuđem svijetu, Dubrovniku, kamo se otišao izliječiti. Umjetničkim stilom donekle mu – čak može biti da je kipar isti – nalikuje jedino mrgodni lik na jednoj ledini kockasta lica i još kockastijeg trupa; ko je, šta je, ne piše.

Najviše spomenika na jednom mjestu sabralo se u Parku Vide Jocić, koji bi se, da su Valjevčani htjeli biti kao i svi ostali, zvao Park narodnih heroja. Vida Jocić (1921. - 2002.) i sama je bila partizanka, a potom, od 1942., i logorašica, najprije u Auschwitzu, gdje je pretvorena u broj 49865, a potom u Ravensbrücku. Nadživjela ih je i ponovno dočekala slobodu. Narodnom heroinom posmrtno je proglašena i sestra joj Olivera, kojoj je podigla spomenik u rodnom im Skopju, a ovdje je izradila biste narodnih heroja Miloša Dudića, Milice Dare Pavlović i Žikice Jovanović Španca te još dvoje istaknutih valjevskih partizana Živana Đurđevića i Milivoja Radosavljevića. Naknadno je iz Mionice u park premješten i Vidin spomenik Dragojlu Dudiću. Inače je Park na Jadru, kako se prije zvao, još 1892. uredila vojska Kraljevine Srbije, ni ne sluteći da će poslužiti za štovanje kasnijih smrtnih neprijatelja partizana. Vidini uradci zeru su drukčiji od većine sličnih posvećenih partizanima: dok su drugdje naprosto „preslikali“ narodnoherojske glave, ona je naglasak stavila na poglede i izraze lica. Teško ih je definirati, ipak je to umjetnost, ali su doista posebni.

Nisu to jedina partizanska obilježja u gradu. Najbolji od preostalih je, s mramororezom u slogu naive, spomenik „partizanskoj porodici Grujić“, o kojoj je izvjesni Branislav Milosavljević napisao i knjigu, a najveći, kip, u prirodnoj veličini, dr. Milošu Pantiću, partizanskom liječniku ubijenom 1942. od četnika u selu Kosatici kod Prijepolja. Ne znam ko je i šta je, partizan, kakav atletičar ili nešto treće, po trupu i nogama linijama nazubljeni snagator stisnutih pesnica. Iako je formalno sindikalna, u ovu skupinu se komotno može pribrojiti i spomen-ploča na jednoj zgradi u Tešnjaru; nekome je zasmetala pa ju je zalio crnom bojom.

M.J. | Bljesak.info / Sa Stjepanom/Stevanom Filipovićem

Mimo svih je, dakako, u bivšoj državi valjda svima poznati spomenik Stjepanu Filipoviću, Opuzencu „na privremenom radu“ u Valjevu, gdje će postati Stevan, ostati bez glave i – mala fajda kad se zasluži tako! – „dočepati“ se slave. U gradu ima jednu sasvim običnu bistu i neko ga je baš „promašio“; u očima mu, naime, vidim nešto nalik strepnji, čak i strahu. A znamo da je bio neustrašiv i da je ispod vješala – i njemu su „dohakali“ četnici, zarobili ga i izručili Nijemcima, a ovi osudili na smrt – čak i nakon što mu se vrat našao u omči, klicao - danas bi ga mediji bezbeli proglasili rusofilom i „Putinovim igračem“ – bratstvu slavenskih naroda, drugu Titu i tovarišu Staljinu, pobjedonosnoj Crvenoj armiji i Komunističkoj partiji.

Takav je, podignutih ruku i stisnutih pesnica, u zamisli i izvedbi znamenitog kipara Vojina Bakića, predstavljen na brdu Vidrak, u središtu partizanskog spomen-parka, posvećenog „borcima Revolucije 1941. i 1945.“. Ni pogled na grad, jer je ovo najbolji valjevski vidikovac, ni maštovito uređen park, u kome zatječem samo jednu crnu macu, ne može zagušiti eho Stjepanovih/Stevanovih usklika.

E sad... U Opuzenu je njegovim sugrađanima zasmetalo što se iz Stjepana prometnuo u Stevana i što je bio „komunjara“, a u Valjevu što je rođenjem Stjepan i k tomu još Hrvat, pa su mu svi spomenici, uključujući i bistu, kojoj se to dogodilo već dvaput, minirani. Uzalud ona njegova hrabra predsmrtna „Nije smrt strašna ako se zna zašto se umire!“ i još hrabriji odlazak u smrt.

Od ostalih spomenika izdvajaju se dva. Prvi je boksačka rukavica na masivnom kamenu, izrešetana mecma, barem mi tako izgleda, a postavljena je 2007. u spomen na 80 godina boksa u Valjevu. To su bila ona normalna vremena kad je boks bio „plemenita vještina“, a ne obično makljanje kao što je danas. Drugi je stup od složenih oblutaka s nekoliko figura šahovskog skakača na vrhu. Razaznajem samo ćirilična slova S i V, a da išta kontam, ne kontam. Jedino na što bih mogao tipovati, ali ne i opkladiti se, barem na znatniji iznos, da je autor isti onaj ko je osmislio spomenik vezan za Sječu knezova. Najtužniji je, pak, onaj poginulim „u oružanim akcijama posle 17. 08. 1990.“. Drugdje se kaže da su to ratovi 1991. - 1999., a misli se kako na napade JNA i priključenih postrojbi na Sloveniju, Hrvatsku i BiH, tako i na udare NATO-a na Kosovu i drugdje po Srbiji. Kako se ono kaže: Ko razumije shvatit će. Imena na desetke, previše i za grad duplo veći od Valjeva.

Ima i nekoliko apstraktnih skulptura i koječega drugog, njih – ko čita moje putopise, odavno zna – najradije zaobilazim. Više mi vrijede – a ima u Valjevu i njih – originalni krajputaši s izvornim natpisom ili kameni sandučar ukrašen mačem, križem i rozetama, ne sasvim nalik na stećak nego stećak 1/1.

Lijepih zgrada ima poprilično, a broj 2 je secesijsko zdanje Gimnazije, novije, koja istu namjenu ima i danas, inače podinuto 1906., i to ponajprije zbog dva para karijatida s obje strane ulaza, masivnih stupova s jonskim kapitelima te, ispod prozora, izvajanih glava Vuka Karadžića, Ljube Nenadovića i Dositeja Obradovića koji, je li, blago prijeteće promatraju gimnazijalce i pogledom ih ukore kad naprave kakvu nepodopštinu. Mušku i žensku figuru vidjeh i na jednoj lijepoj žutoj fasadi u Ulici vojvode Mišića.

M.J. | Bljesak.info / Zdanje Peđe Ristića

A zašto broj 2? Zato što je broj 1 nevjerojatno zdanje arhitekta Predraga Peđe Ristića, u nas znanog i po crkvi Hristova groba u Prebilovcima kod Čapljine. Njegov valjevski uradak crkvene je provenijencije, ne znam točno šta, bit će neka vrst duhovnog centra, a nije ni previše važno. Naravno da ni u čemu, pogotovo u poimanju arhitekture, nisam „mjerilo stvari“, ali se, sasvim iskreno, pitam postoji li neko ko pored njegovih dijela može proći ne primijetivši ih, ko ih može vidjeti i ne zašutjeti?

Zdanje je – šteta, baš šteta! – zakrčeno i zagušeno drugim zgradama, ali je valjda moralo biti tako. Nalazi se razmjerno blizu crkve Pokrova Presvete Bogorodice, sagrađene u prvoj polovici 19. stoljeća. Dopadljiva u ovdje ne baš čestoj klasicističkoj izduženosti, obogaćena slijepim arkadama, lezenama i pilastrima. Ikonostas savršen, puno moćnih fresaka, ali je uzalud – pred očima mi još uvijek trepere maštarije Peđe Ristića.